Jasen Boko – TRAGOVIMA ODISEJA -DOBITNIK NAGRADE “KIKLOP”,lipanj 2012. kontroverzni putopis o lutanju grčkog junaka Jadranom
“…Kako Homer kaže da se Telepil nalazi tamo „gdje se staze dana sa stazama dotiču noći”, neki su tumači u tome vidjeli krajnji sjever Europe i fenomen polarne noći. Pa su Telepil smjestili u nepoznati norveški fjord! Povjerovati da posada bilo kog broda može u sedam dana, ma iz koje točke Mediterana, doveslati do norveškog fjorda, ne bi mogao ni Juan Antonio Samaranch, koji se olimpijskih veslača i rekorda nagledao u životu. Ali, opet, postoji mjesto koje jako podsjeća na Homerov opis i opet nisam ja prvi koji je to primijetio. Neki obrazovaniji stanovnici Omiša reći će vam da je upravo njihov grad Telepil i da je upravo ondje Odisejevo ljudstvo gadno nastradalo. Jesu li u to počeli vjerovati tek nakon što je to sredinom osamdesetih objavio Vučetić ili je slična priča kolala i ranije, nitko ne zna reći. Ali da Omiš, posebno kad se zna da je ušće rijeke u to vrijeme bilo nešto sjevernije, baš tamo gdje počinje strmi kanjon Cetine, savršeno odgovara Homerovu opisu, više nego bilo koji drugi Telepil, bio on u norveškom fjordu ili drugdje – savršeno je jasno. Lestrigonci su, za razliku od spontanog Kiklopa, savršeno društveno organizirani u serviranju gostiju za večeru. Odisejeve lađe, skrivene u naizgled sigurnoj luci u kanjonu koja se pretvorila u savršenu zamku, Lestrigonci su u tren oka potopili kamenjem bačenim s vrha litice. Kako u to vrijeme nije bilo frižidera u kojem bi se hrana dugo mogla čuvati, odmah su ljude s potopljenih lađa pojeli za večeru. Odisej je jedini svoj brod vezao izvan luke, a kad je vidio pokolj, prerezao je uže i pobjegao glavom bez obzira.
Lestrigonci ga, znajući da s punim trbuhom ništa ne valja raditi, nisu proganjali. Ako se poznaje važnost položaja Omiša kao raskrižja putova koji su Mediteran povezivali s unutrašnjosti i ako se ima na umu duga uskočka povijest stanovnika ovog kraja, koje ni jedna vlast nije uspjela pripitomiti, ova priča djeluje uvjerljivo. Razvili su je i neki kasniji tumači Odiseje, pa ako smo skloni povjerovati u tu verziju, preci današnjih Omišana uspostavljaju se kao najbrutalniji stanovnici Dalmacije koje je Odisej susreo na svojem putovanju. Potopili su jedanaest brodova i večerali nekoliko stotina Ahejaca, što je morala biti jedna od najspektakularnijih kanibalskih gozbi u povijesti.
Siti te divlje zemlje u kojoj su tretirani kao hrana, preživjeli Odisejevi ljudi – a preostala ih je jedva desetina od onih koji su prije dva mjeseca otplovili iz Troje – njih manje od pedeset, na jedinom preostalom brodu panično veslaju prema jugoistoku, gdje im se nalazi dom, prateći obalnu liniju. Prolaze između istočnog rta Brača i kopna, pa nastavljaju prema istoku i provlače se između Hvara i kopna. Kako im vrlo brzo postaje jasno da im put uz obalu zatvara Pelješac, obilaze istočni hvarski rt Sućuraj, zatim i pelješki zapadni rt Lovište te nastavljaju opet prema jugoistoku, uz Pelješac i pokraj Korčule. Logična je postaja nakon cjelodnevnog mahnitog veslanja istočna punta Korčule, predio oko Lumbarde, koji ima nekoliko zaštićenih pješčanih plaža, idealnih za izvlačenje broda. Udaljenost od Omiša do istočne obale Korčule iznosi otprilike osamdeset milja, možda petnaestak sati plovidbe. Ili znatno manje kad se zna žurba kojom Ahejci bježe od potpunog ludila ove nepoznate i neljubazne zemlje. S istoka Korčule, iz „sigurne luke” u koju su dospjeli, smiješi im se otvoren put prema Itaci i kraj noćne more u koju su upali. U trenutku kad padaju na pijesak Lumbarde, gdje će ležati dva dana i noći mrtvi umorni i još uvijek prestrašeni od pokolja koji im se dogodio u Telepilu, nemaju pojma koliko su zapravo daleko od završetka putovanja, a još manje očekuju da će samo jedan od njih stići na Itaku – ali tek za deset godina!.”
OVIM PUTEM SE JAVNO ZAHVALJUJEM GOSPODINU JASENU BOKI,TISKU PROFIL MULTIMEDIJA ZAGREB,TE JOŠ JEDNOM GOSPODINU ANTI GRANIĆU,TISKU OSLOBOĐENJE SARAJEVO NA ISKAZANIM KOMPLIMENTIMA I OBJAVLJENIM FOTOGRAFIJAMA.
LESTRIGONCI I OMIŠ
Dragi djelatnici turističke agencije Lestrigon, Ugledavši vašu web stranicu, koja čuva i štiti našu najstariju povijesno kulturnu baštinu povezanu s Homerovim djelima, odlučio sam Vam se javiti s par riječi. Autor sam knjige Naša Troja, koja donosi otkriće Troje i Itake na Jadranu. Daljnja su me istraživanja ponukala da napišem i drugu knjigu – Kalisto, koja uz ostalo govori i o lokaciji Lestrigonaca, koja je upravo područje Omiša, a ne druge konkurentske lokacije poput Bonifacija na Korzici. U prvom redu ovdje bih dao punu podršku Jasenu Boki, radi očuvanja naše prapovijesti. Ukratko, ja sam u ovu priču – o pravilnom lociranju zemlje Lestrigonaca ušao na vrlo skeptičan način, ne povodeći se za prvim dojmovima, koji su opisno ipak izvanredni, te sam dao svoj model bez utjecaja drugih istraživača. Evo što je presudilo – zemlja Lestrigonaca nije otok, jer bi to Homer izričito i naveo, poput opisa svih drugih mjesta koje je Odisej pohodio. – zemlja Lestrigonaca negdje je na putu od Eolije, sredine Mediterana pa do Itake koja je na zapadu Kvarnera, to je put koji Odisej poznaje, jer samo u jednoj prethodnoj epizodi on znalački putuje prema Itaci, pa u drugom pokušaju on kreće istom stazom, dakle iznova od sredine Mediterana POZNATIM putem ka Itaci. – Lestrigonci nisu divlji kanibali poput Kiklopa, već su oni u stvari civilizirani stanovnici grada jednog poznatog junaka iz Homerova ahejska svijeta. – Međutim, odjednom ih Odisej preobražava u divove i ljudoždere, a to je stoga što su ga uhvatili u neočekivanu zamku. Objašnjenje toga jest sljedeće: – Odisej je na svom putu skrenuo u poznatu luku svog vođe Agamemnona, ne znajući da je na tom mjestu došlo do prevrata u državi te da je Agamemnon ubijen, a vlast je zamijenjena i sada neprijateljska prema Odiseju koji je u tom trenutku najveća joj prijetnja. – Lestrigonci su dakle drugo, izvještačeno ime za nekadašnje prijatelje saveznike.
Ovu sam teoriju predstavio u svojoj drugoj knjizi Kalisto, koja je trenutno u tisku, a čim bude raspoloživa ja ću vam je poslati, tako da imate još jednu potvrdu (neovisnu o drugim teorijama i autorima koji također govore o Omišu) o lokaciji Lestrigonaca, koja je zaista Omiš i područje oko njega. Želim reći i to da cijenim ljude kojima je stalo do očuvanja starih epova, te koji prepoznaju da je upravo njihov kraj to mistično mitsko mjesto, ulažući napore da ova legenda ne izgubi svoj sjaj. Naravno, naš turizam zahtijeva i priču sa srcem i dušom, koja uspješno objedinjuje sve elemente, te se nadam da će Vam ovo moje pismo i pomoći, naravno, i moja nova knjiga. Autor knjige Naša Troja, Vedran Sinožić, Novigrad Istarski, 26.12.2018.